VATAN

"Her Şey Vatan Için"

07.09.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 31.


Čast i obraz... 1/2

 

Sada i mogu da umrem. Učinio sam ono što sam kao čovjek morao. Pobjegao sam iz srpske vojske, gdje sam prisilno mobilisan.

 

          Novi dan rođenja za mene je 30. juni, dan kada je na sarajevski aerodrom sletio prvi avion s humanitarnom pomoći. Tada sam uspio da pobjegnem iz srpske vojske, iz košmara u kome sam bio od kada je počeo rat u Sarajevu, a posebno u poslednjih 13 dana, koliko sam dugo na silu nosio „papovku“, koju su mi utrpali srpski specijalci.

          Ovaj rat me odvojio od porodice, ostao sam bez stana, imovine... Najteže mi je što sam ostao bez prijatelja. Od onog dana kada sam prisilno, sa ostalim komšijama Srbima mobilisan, moji drugari su okrenuli glavu od mene. Ipak vjerujem da oni pravi neće povjerovati u to da sam svjesno i iz ubjeđenja pristupio ljudima koji ubijaju moj grad, ljude koje volim. Ti brđani, uz pomoć ovih zlikovaca sa strane, iz Srbije i Crne Gore, pokušavali su da ubiju Sarajevo. Nisu uspjeli i neće.

 

Poznato je da je Aerodromsko naselje, zajedno sa Dobrinjom, pretrpjelo najteža razaranja i ubijanja. Četnici su ga sistematski komadala, dio po dio. Na kraju su se prihvatili ognja, i što nisu mogli priuštiti i popljačkati, to su popalili...

 

          U stubištu smo iz dana u dan, iz noći u noć preživljavali najteže trenutke. Najteže je bilo gledati uplašena dječija lica, koja su pokušavala u majčinom zagrljaju naći utočište. Nažalost, mnoga su zajedno sa svojim roditeljima izgubili život od granata ili snajpera. Svako jutro smo dočekivali sa novom nadom da će doći spasenje. Nije dolazilo, stizale su nove i nove granate, ubijanja, razaranja...

         

VATAN