VATAN

"Her Şey Vatan Için"

28.08.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 30.

 

Umjetnik umjetnicima 2/2

 

Šta mislite od čega je čovjek? Znam, reći ćete: od krvi i mesa i kostiju, ali ne. Čovjek je najtvrđi metal koji je do sada pronađen. Hoda ulicama, kroz kišu kuršuma, kroz kanonadu topova, kroz tresak granata, hoda čovjek i pobjeđuje svu tu gvožđariju koja trešti oko njega. A nikada se ne zna gdje i kada će koja granata pasti, koga će pokositi, koga ćemo kupiti uokolo, kroz rafale nositi do prve pomoći.

Ovo je najstrašniji „ruski rulet“ za koji se zna. Svi su uključeni u igru sa smrću – nadigravamo smrt. I djeca, i starci, i žene, i slabi, i nejaki, ni krivi ni dužni, nevini – svi smo ovdje na poprištu, na ovom stratištu, stravilištu. Nasred ovog pogubnog prostora koje sije smrt, i smrt... i smrt.

A život ide dalje. Čovjek stremi dalje. Letimo kroz te pljuske metaka na posao, radimo, prelazimo smrtonosne raskrsnice koje svakodnevno odnose živote ljudi. Pretrčavamo taj brisani prostor, stegnemo srce, udahnemo zrak možda poslednji put u životu, trčimo da smrti umaknemo, da prije nje stignemo u novi život. Sjećam se jednog čovjeka koji je na pola raskrsnice zastao, čekajući smrt. Želio je da sve ovo poniženje jednom za svagda prođe. Da umre kao čovjek, a ne samo kao divljač za odstrel. Bio je strahovito miran. Izbezumljen, zastravljen, oduzet, ukleto miran, paraliziran bojeći se ipak da ga ne pogode, stajao je kao spomenik nepobjedivom životu. U panici, umjesto njega, ja sam kriknuo, ja sam počeo vikati: Trčite... trčite... čovječe... A on je stajao i gledao u neku svoju vječnost, u neku svoju besmrtnost, gledao kako ga ponižavajuća prolazna, ništavna smrt – promašuje.

Ko sam ja da ovaj pakao produžavam? Ako on želi da umre, ali da umre kao čovjek, a ne kao odstrelna divljač, on je jači od smrti, jer ne želi da ovako umire danima, mjesecima, da umire svake sekunde! Svakodnevno gledam slike smrti, paljenja, rušenja, grmljavinom punim dušu, vene i oči strahotama svake vrste. Takvi pokolji, takve tragedije su se dešavale, da pamet stane. Ko da u sebi drži te slike užasa. I dokle? Dok se ne poludi.

 

Kako se ovdje brzo stari, dragi moji muzičari, nekadašnji moji drugari, koji ste sada negdje daleko, u miru i spokoju, u lagodnosti. Kosa naglo sjedi, bore režu čelo i lice, usne se grče, jagodice strše, oči tonu u dubinu strahom spaljenog lica. Svih devet krugova pakla slili su se u jedan pakleniji, pakao svih paklova, pakao sarajevskog stradanja. Iz tog pakla, nakon 6 mjeseci, javljam vam se. Ako su mi misli malo zbrkane, ne zamjerite, već budite malo u mojoj koži. Ali, zašto vam sve ovo pišem? Možda samo zato što želim da ovaj sarajevski pakao što prije prođe... Ali, na kraju želim da pozdravim sve svoje učenike, buduće mlade muzičare, buduće proslavljene ljude, za njih je sva ova borba. Izdržaćemo, pobjedićemo. Zato i živimo. Dolaze dani muzike, poezije, dani velike ljubavi, mira i slobode...   

 

VATAN