VATAN

"Her Şey Vatan Için"

21.07.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 23.


Svjedočenja sarajevske djece

 


Dragi tata


        Prolazi evo već drugi mjesec od kako se nisam čula s tobom. Dva teška ratna mjeseca, puna preživljenih strahova i suza. Toliko sam se puta, za vrijeme boravka po raznim skloništima, sjećala onih divnih dana provedenih u miru, i po ko zna koji put pitala se hoće li ikada biti kao prije. Da li ćemo doživjeti Sandra i ja da nas opet svakog jutra budiš za polazak u školu, da nedeljom odlazimo na zajedničke izlete?

Tata, toliko mi nedostaju tvoje riječi ohrabrenja u ovim trenutcima. Ti bi me sigurno umirio onom svojom poznatom krilaticom: „Vidjećeš, sve će biti u redu, samo da još ovo prođe.“ Silno mi nedostaje i mama, ali je već odavno nema i već sam se pomirila sa time da moram da živim bez nje. Kada bih barem znala gdje si ti sada, sigurno bih se manje brinula.

           Nakon onog užasnog požara u našoj zgradi i strašnog 2. maja, dana koji se ne zaboravlja, boravile smo u podrumu obližnje zgrade. Bilo je neizdržljivo prljavo i hladno, a najteže je bilo izdržati glad. Nama je sve izgorjelo u stanu, ali važniji su životi. Sandra i ja smo žive, samo da s tobom stupimo u kontakt, a ovo drugo će se sve nadoknaditi. Teta Dara nas je nakon 10 dana uspjela izbaviti odande. Rizikovala je život da nas spasi i pružila kod svoje kuće sve što je bila u mogućnosti. Ona nas je i dovela u prihvatilište „Dječije ambasade“, gdje se trenutno nalazimo.

          Ovdje smo već 25 dana sa stalnom nadom da će konvoj krenuti i da ćemo otići kod bake. Upoznali smo mnogo prijatelja i prijateljica. Dani nam prolaze u zajedničkom druženju i u nekim trenutcima gotovo zaboravim sve što me tišti. Teta Dara nas nije ni sada zaboravila, pa nam i sada dođe u posjetu.

           Nadam se da će ovaj užasni rat već jednom prestati, da neće biti više bježanja i prljavih skloništa. Nadam se također, našem novom zajedničkom životu u miru.

 

          Voli te tvoja kćerka

Snježana, 13 godina

 

VATAN