Priče iz opkoljenog Sarajeva 23.
Svjedočenja sarajevske djece
Dragi tata
Prolazi evo već drugi mjesec od kako se nisam čula s tobom. Dva teška ratna mjeseca, puna preživljenih strahova i suza. Toliko sam se puta, za vrijeme boravka po raznim skloništima, sjećala onih divnih dana provedenih u miru, i po ko zna koji put pitala se hoće li ikada biti kao prije. Da li ćemo doživjeti Sandra i ja da nas opet svakog jutra budiš za polazak u školu, da nedeljom odlazimo na zajedničke izlete?
Tata, toliko mi nedostaju tvoje riječi ohrabrenja u ovim trenutcima. Ti bi me sigurno umirio onom svojom poznatom krilaticom: „Vidjećeš, sve će biti u redu, samo da još ovo prođe.“ Silno mi nedostaje i mama, ali je već odavno nema i već sam se pomirila sa time da moram da živim bez nje. Kada bih barem znala gdje si ti sada, sigurno bih se manje brinula.
Ovdje smo već 25 dana sa stalnom nadom da će konvoj krenuti i da ćemo otići kod bake. Upoznali smo mnogo prijatelja i prijateljica. Dani nam prolaze u zajedničkom druženju i u nekim trenutcima gotovo zaboravim sve što me tišti. Teta Dara nas nije ni sada zaboravila, pa nam i sada dođe u posjetu.
Voli te tvoja kćerka
Snježana, 13 godina