Svjedočenja sarajevske djece

 
Ja se zovem Dijana. Htjela bih da poručim ovim što pucaju da idu svojoj djeci i da se više ne vraćaju u Sarajevo. Želim da bude mir i da svi spavamo u svojoj kući.

Poželjela sam svoje drugarice iz vrtića „Leptirić“ i moju učiteljicu tetu Marijetu. Moj vrtić su srušile granate. Ne skroz, ostalo je par soba. Tamo su smještene izbjeglice.

Najviše sam poželjela svoju nenu i rođake iz Trebinja. Želim da se smiri ovaj rat i da ponovo mogu ići kod moje nene. Ja bih poželjela da dam cvjetić mojoj tetki Timi i da mogu da odem kod Harisa i Aide.

Dijana, 4 godine

Šestog aprila 1992. godine počeo je rat. JNA je sa teroristima okupirala grad Sarajevo i BiH. Zbog toga ja nisam smjeo nigdje izaći. Pošto nije u gradu bilo hrane, ja sam često sanjao svoju omiljenu hranu. Mnogo dana sam proveo u skloništu zbog teških borbi i granatiranja.

                                                                                                                                    Tarik, 12 godina