VATAN

"Her Şey Vatan Için"

14.07.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 20.


Svjedočenja sarajevske djece

 

Rat je rijeka smrti koja kruži oko nas, nosi nedužno stanovništvo bez milosti, kamene duše. Agresori kao da nemaju porodicu ni rodbinu, nikog. Baš nikog, osim komandanata – naredbodavaca zle savjesti. Jesu li četnici osjetili ljubav, dobrotu naroda, smijeh djeteta. Protjeran i potlačen narod istjeran iz svojih toplih ognjišta bježi u nepoznato da bi spasio goli život. Ubojito oružje koje nije nikad korišteno, raznosi i ubija, a iza sebe ostavlja pakao i pustoš. Zar oni nemaju ni trunkicu ljubavi i pažnje u toj zlobnoj duši? Narod se priključuje Oružanim snagama da ljubavlju i zlatnim srcem odbrani svoj grad.

Maja, 12 godina

 

Ja se zovem Mersiha, a svi me zovu Seka. Imam 9 godina. Rođena sam u Zagrebu. Tamo sam završila tri razreda osnovne škole. U Zagrebu sam doživjela rat. Bilo je strašno. Došli smo u Mostar kod naše nane. I tamo je počeo rat. Poslije smo preselili u Sarajevo. Po dolasku, i u Sarajevu se zaratilo. Ponovo smo se počeli skrivati po podrumima dok nas jednog dana nisu istjerali četnici. Tada smo se smjestili kod jedne tete. U toj kući je bilo 20 osoba. Često smo spavali u podrumu, zbog četničkog granatiranja grada. Uglavnom se hranimo rezancima, makaronima i čajem od šećera.

          Ovom prilikom bih željela pozdraviti svu djecu, branioce Bosne i Hercegovine, svoju rodbinu i poželjela bih da sve ove ratne strahote što prije završe i da se mogu igrati kao sva djeca svijeta.

Mersiha, 9 godina

VATAN