Svjedočenja sarajevske djece

Dragi tata

Tata, ovi dani u Sarajevu su veoma teški. Bili bi lakši da nisi u dalekoj zemlji i da si sa nama. Dok pišem ovo pismo granate padaju oko nas. Ubili su i ranili mnogo djece. Čak je i jedna mala beba ostala bez noge. Najgori su snajperisti. Oni gađaju stanovnike Sarajeva, dok gladni čekaju da kupe hljeb i mlijeko. Ali, mi ćemo ipak pobijediti jer imamo svoje branitelje zlatne ljiljane. Oni se bore pod zastavom Bosne i Hercegovine na kojoj se nalazi najljepši grb na svijetu.

Sejo, 8 godina

Draga Dženita

Kako si? Kako ti je brat? Ovdje se uvijek puca, a mi djeca, prinuđeni smo da se igramo tri metra od ulaza, a ispod mene livada, trava do koljena, ruže mirišu, a mi na betonu. Prije nekoliko dana dobio sam ribicu Žaklinu, pa se sa njom družim. Naveče ulazimo u kuću i snalazimo se u mraku, jer ne smijemo paliti svjetlo. Spavamo sa strahom, a oko nas odjekuju granate, čuju se pucnji, a ja pokušavam zaspati dok mama bdije. Tata ide na posao, dolazi kad ima vremena.

U želji da se sretnemo u miru, tvoji

Senad i Sabina