VATAN

"Her Şey Vatan Için"

03.07.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 14.

S Admirom P., kojeg je raja s Alipašina zvala samo Pita, upoznao sam se sasvim slučajno u kafiću kod „Muftije“. Častio je turu Skenderbega, malo se zezao s kolegama i otišao – da se ne vrati.

 

            Snajperski metak na balkonskim vratima njegova stana, pogodio ga je u sarajevsko ratno predvečerje. Naše poznanstvo sa plavokosim tankovijastim mladićem, za kojeg svi odreda pričaju da nikog nije uvrijedio, a kamoli nekom nažao učinio, trajalo je kraće nego život jednog običnog vilina konjica. Komšije i poznanici suznih očiju prepričavaju, kad ga je stigao smrtonosni snajperski kuršum, dušman ga je gađao dok mu ruke i tijelo nisu klonuli niz balkonski zid. Njegov trinaestogodišnji brat Adnan, vjerovatno sve i ne shvata. Ne sluti ovaj dečkić da brata nikad više neće vidjeti. Njegovu zbunjenost i strah jedino odaje prva cigara koja drhti u dječijoj ruci. Ne priča ništa. Kao da u preplašenom pogledu, uperenom u komšije, traži odgovor šta se to u stvari zbilo. Jedino je uspio ispričati da je Pita, neposredno prije pogibije, nagovarao oca da mu „odvoji“ koji dinar kako bi u julu otišao na more. Nadao se da će do jula ovo sve proći.

           Nebojšu K., gimnazijskog kolegu sam sreo nasmijanog u Ulici Vase Miskina, neposredno prije onog krvavog događaja. Uvijek vedar, duše dobre „kao hljeb“, sva ova ratna razaranja prokomentarisao je samo jednom rečenicom: „Budale s brda!“Njegov stric je bio narodni heroj po kojem je jedna od sarajevskih gimnazija nosila ime. Svi smo zavidjeli Nebojši jer je imao privilegiju da ide u školu svoga strica. On je na sve zezancije samo odmahivao rukom.

Dva dana poslije, u Ulici Vase Miskina, na zidu apoteke Stari grad, sačekala me smrtovnica. Nebojša je poginuo. Nepunu sedmicu poslije njegovog vječnog odlaska, dobio je kćerkicu.

           I zato, budale s brda, ostavite mi poznanike, prijatelje, poštedite djecu.

IDITE ...!

 

VATAN