VATAN

"Her Şey Vatan Için"

02.07.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 13.

I kamen bi proplakao!

 

Dan nakon nezapamćenog zločina nad civilnim stanovništvom u sarajevskoj Ulici Vase Miskina, koju ovde već zovu Ulicom prkosa, potražili smo Adema A., svjedoka masakra i čovjeka koji je među prvima pritekao u pomoć unesrećenim sugrađanima. Tragičnog 27. maja oko 10 sati stajao je na prozoru svog stana, preko puta prodavnice „Planika“ na drugom spratu. Red za hljeb protegao se gotovo do pod njegove prozore. Misli da je u redu bilo oko 40 ljudi. U neposrednoj blizini, za nekim stolićem, čovjek je prodavao neke sitnice. Na svega pet metara od „Planike“, sjeća se Adem, bio je parkiran kamion sa sladoledom. Dvojica su ga prodavala, a desetak kupaca je stajalo u redu. Ulica je bila puna, ljudi su prolazili u oba smjera.

          Gledao sam trenutak eksplozije. Vidio sam kako je pala tenda iznad ulaza u „Planiku“ zatim prasak, prašina, barutni gasovi ... Zasulo me staklo sopstvenih prozora, ali me nije povrijedilo. Čuli su se jauci i zapomaganja. Krenuo sam na ulicu. U prolazu sam ženi doviknuo da se desio užas i da ima 30-tak mrtvih. Kad sam istrčao u prolaz, zatekao sam prvu komšinicu Tankosavu I. kojoj je noga bila teško povrijeđena. U tom trenutku sin ju je uvlačio u pasaž. Komšija Safet K. zgulio je sa sebe košulju i zamotao joj nogu kako bi zaustavio krvarenje. Na ulici me sačekao prizor koji ne mogu opisati jer nema riječi kojima se on može iskazati. Ljudi, žene i djeca ležali su na sve strane obliveni krvlju. Pripadnici TO su vrlo brzo stigli sa vozilima i prebacivali unesrećene u bolnicu. Veliku pomoć su pružali i taksisti. Prosto je nevjerovatno kako smo usred tog užasa svi skupa radili vrlo organizovano. Petnaest minuta kasnije, evakuisani su svi unesrećeni“ – ispričao je Adem o užasu u Miskinovoj, koji je odnio 16 života naših sugrađana i ranio njih oko 150.

          Najteže mi je bilo kad je, nakon uviđaja, negdje oko podne, počelo čišćenje ulice na kojoj su u lokvama krvi ostale sandale, dječija cipelica, tašne, novčanici, ključevi, cekeri ... unesrećenih. Prizor u Miskinovoj bio je takav da kad bi kamen imao oči i iz njih bi suze kanule ... „ – završava ovu tragičnu ispovijest Adem.

 
          Juče je grad bio pust. Strah je lebdio u zraku, rijetki prolaznici bili su na ulicama, nije bilo uobičajenih redova za kupovinu hljeba, na pijacama u centru grada nije bilo gotovo nikog. Najtužnije je ipak bilo u Ulici Vase Miskina. Na mjestu preključerašnje tragedije, čije se žrtve još uvijek broje, ljudi su u redu stajali da bi odali poštu poginulim sugrađanima. Na sredini ulice na dvije stolice, postavljena je sveska u koju su se upisivale Sarajlije, a ispred stolice na maloj tabli, nespretno napisano „Pomen žrtvama u ulici neofašističkog otpora“. Par malih vijenaca i veći okačen o slomljeni električni stub, mnogo cvijeća na asfaltu, nekoliko svijeća...

 
          Na razbijenom prozoru „Elektrotehne“ takođe nekoliko strukova cvijeća, jedan mali buket crvenih ruža, a iznad toga smrtovnica Nedžada A., dječaka koji je poginuo u sedmoj godini života, stojeći u redu za sladoled.

 

VATAN