VATAN

"Her Şey Vatan Için"

27.06.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 9.


Kapetan i drugovi

 

To može prirediti samo jedan režiser – život. Najupečatljivija slika s jučerašnjeg iseljenja jedne od najvećih kasarni na Balkanu, zabilježena je TV kamerama. Jednom kapetanu muzičaru tek što je vojna kolona izašla na ulicu Vojvode Putnika, pokvario se automobil u kojem je vozio suprugu, svoju nesreću i 25 godina uspomena iz Sarajeva. Automobil je stao, a kolona njegovih drugova nastavila je sa vožnjom ni ne osvrćući se. U pomoć su mu pritekli bosanskohercegovački teritorijalci, gurali su automobil, otvarali haubu i čačkali po motoru, pa ponovo gurali, ali nije išlo.

          Dok je automobil stajao, kapetan je bezuspješno mahao svojim drugovima, pogledom ih preklinjao da stanu i odšlepaju ga. Ali, kolona JNA je neumoljivo odmicala. Onda se jedan vojnik JNA sa kombijem smilovao i stao je. Automobil je za kombi zakačen nekakvim užetom. Kombi je krenuo, ali prebrzo, uže je puklo, a kombi je dodao gas. Opet mahanje i preklinjanje, ali kolona drugova se gubila niz ulicu. Na kraju je nesretnik ostao sam među ljudima koji su jedini htjeli da mu pomognu, među braniteljima Sarajeva. Našao se tu jedan policijski automobil, zakačio je pokvarenog Yugu i odšlepao ga za kolonom.

 
          U napetoj tišini koju je paralo samo povremeno ometanje s Vraca, protekao je sarajevski „najduži dan“. Otišla je najveća vojna kolona na svijetu. Nestalo je mogućnosti da se po nekom libanskom ili kiparskom modelu dijeli Sarajevo. Sarajevo je od danas nepodijeljen grad. Nije to još početak kraja agresije na BiH, ali je to možda kraj početka. Lakše se diše.

          U dugoj J(N)A koloni, najmanje prostora pripalo je „deci“. Roditeljima koji su iz Beograda došli u Sarajevo, da traže svoje sinove, ništa se ne može prigovoriti. Oni vjerovatno nisu znali ili nisu htjeli da znaju da su djeca, ako je to adekvatno ime za pitomce, dio velike igre oko kasarni, teritorija, podjela i ubijanja Sarajeva. Niko više od tih roditelja, ali Boga mi i od članova Predsjedništva BiH i običnih Sarajlija, nije želio da djeca sigurno i sretno napuste „maršalku“. Razumljivo je da se nije moglo dopustiti da sa djecom iz „maršalke“ izađe teško oružje. To oružje je potrebno da bi naša djeca ili deca, kako ih ko od nas zove – mogla izaći iz podruma, voziti se tramvajem, ići u školu i živjeti kao i drugi normalan svijet.

          Pošto je dan protekao u znaku djece, prepričaću jedan telefonski razgovor Z.Grebe sa „Radija 99“ i njegovog beogradskog prijatelja. Zabrinut (ne bez razloga) beogradski prijatelj pita:

Da li je moguće da će neko bombardovati Beograd“ i panično uzvikuje: „Znaju li oni da mi imamo decu!

A mi u Sarajevu imamo cjepanice“ – odgovorio je Grebo. „Eto, Maršalka je iseljena, deca su otišla, a na nama je da bdijemo nad našim cjepanicama koje vole da se igraju, traže nešto da jedu, ne shvataju zašto ne mogu u dvorište i zašto će im svjedočanstva biti podijeljena, kada već ne idu u školu. Naše cjepanice su strpljive. Mi nismo spremni da ih mijenjamo za teško oružje.

 

VATAN