VATAN

"Her Şey Vatan Için"

26.06.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 8.

Izbjegličke sudbine

 

Ljudska dobrota je uvijek veća od mržnje. To pokazuje i slučaj djevojčice Merime, koju su kod sebe primili ljudi iz Murske Sobote. „Sada je sve super“, kaže mala izbjeglica.

 

Konačno sam došao do telefona i uspostavio kontakt s malom Merimom. Upitao sam je kako joj je u novoj sredini. Na svako pitanje u vezi s njenom izbjegličkom sudbinom odgovarala je kratko i oduševljeno: - „Super. Sve je super!“ Malu Merimu ne znam. Ne znam ni kolika je ni koliko ima godina, niti kako izgleda. Jednostavno – nikad je nisam vidio. Ali ovo njeno „super“ ima neku vezu sa mnom. Posredovao sam da se drama ovog djeteta, za razliku od drama mnogih njenih vršnjaka, završi sretno. Ja sam samo posredovao, a što je sve ispalo „super“ zasluga pripada ...

 

          Bilo je ovako. Telefoni u Sarajevu su još radili. Nekog od aprilskih dana ili noći, ne pamtim ni datum ni dan ni sat, zvoni telefon. Podižem slušalicu. Glas nepoznate žene. Ime jedva razabirem, a prezime nikako. Nije ni važno. Važno je da sa druge strane žice čujem glas jedne očajne majke. Saznala je, ko zna kako, da sam nekoj djeci i nekim majkama iz sjeveroistočne Bosne, pomogao da se sklone u Njemačku. Moli mene da pomognem njenoj djevojčici. Ona, mati, kaže nije ni važna. Važna je Merima. Jedinica. To je otprilike sve što mi je kazala. Način na koji je govorila nisam u stanju predočiti. Očaj jedne majke, međutim nije teško zamisliti. Slušam ja tu nepoznatu ženu Mejru. Šta da joj odgovorim? Već mi je iz Njemačke javljeno, iz sva tri grada gdje sam imao prijatelje ili poznanike, da više nikoga nigdje ne mogu smjestiti. To joj, osjećam, ne mogu reći. Čini se da bi je ubilo. Rekoh joj da se javi za 2-3 sata.

Šta da radim? Sjetim se gospođe Slovenke. Četiri smo godine živjeli i radili u istom njemačkom gradu. Sad je u svojoj Murskoj Soboti. Bili smo drugari i vjerujem da će prihvatiti malu Merimu. Znam Jasenku ali ne znam njeno prezime i telefon. Pokušavam do nje doći preko njenog bivšeg muža. Njemu znam ime i prezime, znam mu i novu suprugu, ali ne znam njegov broj telefona u Murskoj Soboti. Okrećem bez veze neki broj u tom gradiću. Javlja se ženski glas: „Prosim?“ – „Je li to stan profesora Ive K.?“, pitam. Žena odgovara negativno i hoće da spusti slušalicu. – „Molim vas, molim vas, ne prekidajte! Ovdje Sarajevo. Sarajevo ovdje.

Sarajevska tragedija je tekla već uveliko. Doprla je do uha i do srca nepoznate sagovornice. To zaključujem ne samo po tome što se slušalica ne spušta, nego po tome što se napokon u razgovor uključuje i muški glas: „Počekajte, počekajte!

Čekam. Muškarac se konačno javlja. Našao je valjda u imeniku broj koji tražim. Diktira mi ga. Zahvaljujem i ponovo zovem Mursku Sobotu: „Je li Ivo?“, pitam. Potvrdan odgovor. Predstavljam se i molim ga da mi kaže, ako zna, Jasenkin broj. Zna. Diktira. Onda me pita zašto mi je potrebna Jasenka. Objasnim mu. „Čuj, Nedin. Nije ti potrebno da zbog toga zoveš Jasenku. Neka ta djevojčica s majkom dođe kod mene.“ Pošto sam se s njim rijetko viđao i malo družio, nešto tako nisam mogao ni tražiti ni očekivati. Kao da je to osjetio: „Čuj čovječe, Tatjana i ja znamo šta se tamo kod vas u Bosni događa. Teško nam je. Razumijemo vas. Samo ti majku i djevojčicu uputi kod mene...“ – „Ali, Ivo, pretpostavljam da nemaju para ...

Pusti pare čovječe!“ – „Ali, možda će morati dugo da ostanu...“ „Nema veze. Samo ih uputi. Evo ti jedna adresa i telefon u Zagrebu. Kad se probiju do tamo, neka mi se jave“.

Kasnije, kad mi se ponovo javila Mejra, ja sam joj sve objasnio i dao telefone u Zagrebu i Murskoj Soboti. Danima pošto su sarajevski telefoni zamrli nisam znao da li su Mejra i Merima uspjele pobjeći iz Brčkog, da li su se dokopale Murske Sobote i kako su primljene kod jedne, za njih, potpuno nepoznate slovenačke porodice. Konačno sam čuo ono Merimino „super“. Htio sam da čujem i majku Mejru. Dobio sam je na telefon. Pričala mi je uz kakve se patnje i neizvjesnost probila do Zagreba. Odatle se javila Ivi i Tatjani. Došli su po nju i Merimu kolima: „Bože moj, kako su nas divno primili!

 

I sam ozaren ljudskom dobrotom, namjerno sam prekinuo vezu u trenutku kad se majka Mejra počela raspitivati o tome kako je u mom Sarajevu i njenom Brčkom. Pričaću joj kad se vidimo.

Ako se vidimo!

 

VATAN