VATAN

"Her Şey Vatan Için"

24.06.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 7.

Ostala je violina

 

Prije nego što je počela priču o svome sinu Dejanu, gospođa Vera R. pokazala mi je njegovu sobu. Zidovi puni postera, a po regalima i vitrinama mnogo knjiga, kaseta, sitnih plastičnih figurica ... Uz jedan od ormana prislonjena violina...

Zatim smo sjeli za sto u susjednoj sobi. U jednom jedinom dahu, jednom jedinom grču, ispričala je svoju priču. U sobi nije bilo ništa osim njenog tihog glasa, njenih suza i dugih ćutnji...

Ta soba...

To je Dejan. Mladić od 20 godina i 20 dana. Toliko je imao kad je poginuo. To je mladost u toj sobi, od kaseta, do postera dragih pjevača, violine od koje se nikad nije odvajao.

 

Završio je pet razreda osnovne muzičke škole i napustio je, ali je često znao meni zasvirati... Od figurica, svaku je čistio, nije dozvoljavao praška da padne na njih. I te večeri, kad je odlazio, svaka figurica u njegovoj sobi je bila poprašena i očišćena. To je Dejan. Uvijek nasmijan, uvijek. Prepošteno jedno dijete. Raslo je sa ljudima iz ove zgrade, svi su ga voljeli. Mislim da neću preuveličavati ako kažem za svoje dijete da je prepošteno i predivno bilo. Sami smo nas dvoje živjeli. Nikad nije glasa povisio, nisam znala šta je njegova ljutnja.

 

Iz bivše JNA je izašao 27. januara, nakon 14 krvavih mjeseci služenja. Bio je na bugarskoj granici. Mislila sam tada da ga nikad neću dočekati. Sanjala noću kako mi je mrtav. A 27-og ujutru, kad sam ga ovdje zagrlila, mislila sam da nam nitko više ništa ne može. Smatrala sam da sam najsretnija majka na svijetu. Ali, dijete mi je upalo u haos, nije se mogao snaći. To nekakvo razdvajanje po vjerama! Nikad nije odgajan da gleda Muslimana, Srbina, Hrvata nego čovjeka. Odjednom po njegovom dolasku iz Armije, ljudi su se već počeli mijenjati.

 

Dejan je ubrzo počeo da radi. Ja sam zaposlena u ZOI-hotelima, gdje su plate nikakve. Radio je na Malti, privatno na poker-aparatima. Počeo je raditi 15. februara, a 16. marta donio je prvu platu u kuću, do dinara. Poslije je već u Sarajevu počelo da puca. Moj sin počeo je na dnevnicu da radi jer ja u firmi više ništa nisam imala. S posla bi išao do pekare, kupovao hljeb i usput, sve što nađe za te pare koje zaradi od dnevnice, radosno donosio kući. Napunio je 20 godina 15. aprila i prvi put, majka sinu ništa nije kupila za rođendan.

 

Negdje oko 25. aprila, već je trebalo stubište zaključavati. Jedne večeri došao je kući i zamolio me da razgovaramo. Tad mi je rekao da bi želio da ide u Teritorijalnu odbranu. Ja sam se bojala svake vojske. Iznevjerila nas je JNA u koju smo svi vjerovali, a nisam znala ko je TO. Ko su ti borci, u stvari? Zamolila sam ga da pričeka malo sa odlukom, da vidimo. Mislila sam da više o tome nećemo razgovarati. Oko 11 sati, 30. aprila, izašao je iz kuće kao i obično. Negdje oko 17 sati vratio se i htio da razgovaramo.

 

Rekao je: „Mama, ja sam se prijavio u TO“...

 

VATAN