VATAN

"Her Şey Vatan Için"

23.06.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 6.



I ljubav – ubijaju

 

Podno sarajevske ulice Bjelave dvije osmrtnice. Već danima. I dvije ruže, svježe otrgnute, svakog dana uz njih. Pokazuje mjesto ljubavnog sastanka. Za dva lijepa lika sa slika – posljednjeg. Taman su spleli ruke u pozdrav, kad je doletjela granata. Adisa i Arme – više nema.

          Ali, žive u sjećanju. Kazuju to i te dvije ruže. Iz dana u dan. Do prije ovog rata mnogo je komšija živjelo tako blizu, a daleko jedni drugima. Upoznavali smo se i upoznajemo u ovim danima. Jednog od prvih ratnih dana, ljepuškasti momak s oznakom TO pritisnuo je zvono na mojim vratima, da me podsjeti da se s prvim mrakom gase svjetla. Jednog od narednih dana već kao starom znancu predlagao je da pozovem priredbu za borce i izbjeglice. Rekao je da pomalo svira i pjeva, da ima instrumente, razglas ... Pričali smo o pjevačima, stidljivo je pominjao da bi se volio time baviti poslije naše pobjede. Sad nema vremena, borac je u jedinici svoga područja. Prije rata, završio je srednju školu, malo radio kao konobar „na crno“ u nekom kafiću. Sanjao otvorenih očiju kao i svi mladi. Bio je drag, nije mu se mogla ne obećati pomoć koliko se može. Kažu da je bio dobar borac. Sa prvih borbenih položaja se vraćao s vedrinom koju je nosio na licu i u srcu. U srcu, u kome se ugodno smjestila i njegova voljena Arma. Izbjegla sa Grbavice. Imala je 19 godina. On dvije-tri više. Zajedno – imali su puno ljubavi. Za sebe i čitav svijet u koji su tek ozbiljno ulazili.

 

          Nisu im dozvolili ljudi s brda. Oni koji se na svaki način i svim sredstvima trude da ubiju ono što je najljepše u ljudima. Ljubav. Njih dvoje su bili krivi zato što su voljeli i što su se voljeli. Ljubav ubijaju, zar ne? Ali, neće je ubiti. Biće Bosne i ljubavi u njoj jer ova zemlja dobro zna šta je to.

Zato dragi mladi komšija i njegova voljena djevojka, nisu otišli uzalud. Zvao se Adis K., zvali su ga Hake.

Da se ne zaboravi!

 

VATAN