VATAN

"Her Şey Vatan Için"

23.06.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 5.

Tri ratne priče

 

Mujo L. Još uvijek prepoznaje svoje prijatelje i znance. Počeo je da se kreće po gradu i bavi koječime. Smije se k'o da je iz raja izašao. Slavi drugo rođenje. I on je s Dobrinje. Četnici su tog dana navalili i na njegovu zgradu. Mujo i raja, koja su još imala petlje ostati, pobjegli su u podrum. Vele, proći će. Nije prošlo. Vrata od podruma su razvalili i izveli ih vani. Pretražili su podrum i našli kalašnjikov i dva pištolja – „Čije je ovo?“ Priupitat će nekakav njihov vođa. Mujo je priznao pištolj, kao i komšija. – „A kalašnjikov?“ priupitat će onaj. – „Ostalo iza komšije koji je izbjegao...“ pokušali su. – „Mene folirate, vodi ovu gamad!“ Mujino dvoje djece i žena plaču. Stanare već tovare u vozilo po samo njima znanom rasporedu. Mujo primjećuje, ... ne nije, ... ma jest ..., al' strah ne zna za stid, a Boga mi i obitelj je na srcu, te će zovnuti – „Dragane, jesi li to ti?

U tom minutu il' dva, cijeli Mujin život je proletio kroz njegovu već oznojenu glavu. Tu je stala i sva nada i želja za životom. Dragan, njegov školski drug, s druge strane u maskirnoj uniformi s puškom, odlučuje o njegovoj sudbini, a i o životima njegovo dvoje djece. I komšijama. Dragan ga je strogo pogledao: „Otkud ti mene znaš?“ – procijedi kroz zube. – „Išli smo zajedno u školu.“ – podsjeti ga Mujo, ponovivši ime i prezime. „Koje su ti žena i djeca?“ – pita Dragan, „Idite svi u svoj stan i ostanite tamo! Evo ti telefon ako nešto zapne!“ – rekao je Dragan i okrenuo se. Malo blijed, pa malo crven, pa malo sakrio oči, pa biće da se i njemu malo duše javilo.

 

* * *

Sreću i sudbinu da preživi nije imao borac sa Osmica i drugih prvih linija odbrane grada Enes B. Neno. Zvali su ga i Strijela, Nevidljivi, Zenga, Mrakan, i ko zna sve kako, pokušavajući na pravi način odslikati neustrašivost ovog 41-godišnjaka s Bistrika. Malo je zborio, a puno radio u borbi. Noć prije pogibije, s jaranom je otišao malo u izviđanje. Upali su u unakrsnu četničku vatru gore na padinama Trebevića. On je skočio i jaranu doviknuo: „Povlači se!“, a sam je u tren oka osuo vatru na četnike. Jaran se izvukao, Neno je ostao pa ga nema i nema. Kad se jaran spremio da ga ide tražiti po mraku, eto ga kao mačka nečujno iz mraka, natovaren preko glave: dvije zolje i pištolj na kojem su bila ugravirana zloglasna znate koja 4 slova lokalnih i uvezenih četnika. Otišao je niz padinu kao da je bio na pikniku. Trojica zlotvora su ostala licem zabijenim u trebevićko busenje. Sutra je pošao do kuće da je obiđe. Dok je otključavao vrata, četnička granata ga je ubila s leđa. Karakteristično za zvijeri.

Na dženazi su mu bila raja i malodobni sin. Ocu je počasni plotun ispalio iz zarobljenog pištolja. Kroz suze je kazao: „Ponosan sam ...“ Ostali svoje suze nisu mogli zadržati. Neko je rekao da ima mala ulica na Bistriku, pa možda bi mogla nositi Nenino ime.

 

* * *

Dževad I. s Alifakovca išao je po ko zna koji put na vodu, da skuha djeci čaj, makarone ... Tog dana, kanta je ostala kraj česme, prolivena i krvava. Imao je malodobnu djecu, jedno drugom do uha. Žena mu je umrla prije otprilike dva mjeseca. Bili su uboga sirotinja. Komšije su ga sahranile ukraj alifakovačkog groblja, pod kišom metaka, pužući. Damir L. se sjetio da je govorio, ako umre, nek ga sahrane pod lipom, tu na početku groblja. Mogli su mu ispuniti samo tu pustu želju. Poslije su djeci odnijeli malo mesa, još ponešto i pokušali da nešto kažu. Ostalo nije za papir.

Njegov pas Garo je najvjerovatnije presvisnuo za gazdom, jer je cijele dane provodio na mezaru cvileći. Kraj tri ruže koje je neka brižna komšijska ruka odnijela duši dobrog čovjeka Dževada I.

 

VATAN