VATAN

"Her Şey Vatan Için"

17.06.2008.

Priče iz opkoljenog Sarajeva 1.

2. Mart 1992.

 
Tek što je svanulo. Zvoni telefon. Uplašenim glasom budi me sestra:

Barikade su svuda po Sarajevu. Puca se. Ne idi nikud, čuvaj se i ostani kući. Javila sam i roditeljima. Ne brini, znaju za barikade.“

U trenu se razbudih, usplahireni sestrin glas djelovao je poput hladnog tuša.

Ko je postavio barikade?

Ne zna se, imaju čarape na glavi. Molim te, čuvaj se

Pozdravismo se. Ustadoh, smeten, neodređen. Pristavih kafu, umih se. Prezalogajih. Pijući kafu ipak odlučih da krenem do djevojke, na Goricu. Prije nego sam pošao, razgovarao sam sa roditeljima. Dogovorili smo se da ostanu kući.

Krenuo sam pored fabrike duhana do raskrsnice, skrenuo desno ispod nadvožnjaka prema željezničkoj stanici. Nedaleko od nadvožnjaka je raskrsnica, gdje su stajali uniformisani ljudi, u policijskom odijelu. Podbulih očiju, neobrijani, sa mašinkama u rukama, psovali su galameći da se vratim. Odlučih da pokušam prolaz preko pruge.

Ispratila me prijetnja s barikade: „Hoćeš da letiš?“ – i pucanj u zrak. Prođe me jeza. Vraćajući se, vidio sam na parkiralištu „Energoinvesta“ dvojicu sa mitraljezima. Uplaših se da pruga nije minirana. Ali, proći moram. Ona me očekuje. Nestrpljiv sam da je vidim. Svaki susret sa njom za mene je praznik. Došao sam na raskrsnicu. Tamo su već bile postavljene kontrabarikade, kamioni preko ulica. Okupili su se ljudi i žučno raspravljali. Bili su nenaoružani, iako sam bio ubijeđen da su spremni na svako iznenađenje.

Krenuh pored mljekare pa uz ogradu iznad pruge. Da bih izbjegao blato, snijeg i barice, krenuh da preskočim ogradu gdje je bilo suho. Tad ugledah vojnika sa mašinkom. Šetkao je peronom okrenut leđima. Odskočih nazad. Naježih se od same pomisli da je mogao povjerovati da ga namjeravam napasti! Otkud on može znati da je to samo jedan građanin, nestrpljiv da vidi djevojku.

Potrčah. Više da bih sebi dao odušku, nego sa nekim ciljem. Zastao sam kraj ŽGP hotela. Jedva sam dolazio do daha. Pokušah da pripalim cigaretu. Upaljač!? Kao da je u zemlju propao. Jedan slučajni prolaznik pripali mi cigaretu smirenja. Njegovom znatiželjnom pogledu, koji se pojavi kada je vidio da mi ruke podrhtavaju, objasnih sve što mi se dogodilo. Preko Koševskog brda i Ciglana došao sam do djevojke. Njen smijeh, glas, njena blizina, sve njeno me okrijepilo. Preporodilo. Doručkovali smo uštipke koji su imali razne figure. Smijali smo se davajući im šašava imena. Opušteni, ispijali smo kafu. Nađoh upaljač.

Vjerovatno sam pred hotelom bio toliko usplahiren da ga nisam bio u stanju ni napipati u džepu.

Vrijeme je brzo proteklo. Svaki rastanak sa njom mi je teško padao. Ovaj smo odlagali koliko god je to bilo moguće. Vrijeme do novog susreta ispunismo bliskostima koje su imale gotovo istu draž kao i samo druženje: dugi razgovori telefonom, cvijeće ...

 

Barikade i kontrabarikade su nicale kao pečurke poslije kiše. Revoltirani narod je u kasnim poslijepodnevnim satima krenuo na barikade. Goloruk. Kod Vrbanja mosta, kod pravoslavne crkve, jedan novinar je ranjen. U povorci je bila i moja sestra. Brinuo sam. Na nezaštićeni narod pucala je armija iz kasarne, ta ista armija koju je taj isti narod hranio, oblačio i privilegovao decenijama na razne načine.

Proveo sam noć sa njom. Kao da smo naslućivali da će nesreća biti, ne samo opšta nego i pojedinačna i da će barikade razdvojiti mnoge ljude.

 

Možda zauvijek ...

 * * *


VATAN